Pariški sporazum jedan je od najnovijih aktuelnih pokušaja da se emisije štetnih gasova svedu na minimum i zaustave i uspore klimatske promjene. Obavezujući za sve zemlje koje su potpisale sporazum, ovaj dokument uliva nadu u bolje sutra i postaje jedan od simbola održivog razvoja i ekološke politike. Sporazum u Parizu potpisan je simbolično 22. aprila 2016. godine, na dan međunarodno poznat kao Dan planete Zemlje.
Razvoj ekološke svijesti prije sporazuma u Parizu
Svijest o negativnom uticaju čoveka i njegove aktivnosti na klimu razvija se još od sredine prošlog vijeka. Ipak, rađanje ekološke svesti nije išlo u korak sa adekvatnim ekološkim aktivnostima. Drugim riječima, prethodni sporazumi nisu proizveli očekivane efekte.
Do ekološkog buđenja dolazi krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, kada se i rađa ideja da je ekološku politiku nužno voditi na nivou Međunarodne zajednice. Devedesete godine obilježilo je potpisivanje Kjoto protokola. Ovaj međunarodni sporazum imao je za cilj smanjenje emisija gasova staklene bašte. To je bio značajan korak u sferi ekološke politike, ali su početni entuzijazam ubrzo zamijenile zabrinutost i ideja da je pred međunarodnu zajednicu postavljen krupan ekološki izazov.
Neuspjeh Kjoto protokola i novi izazovi
Kjoto protokol nije dao očekivane rezultate. Naprotiv, konačna ocjena mnogih država signalizirala je očigledan neuspjeh. Manjkavosti Kjoto protokola ogledale su se u činjenici da je najveći dio mjera shvaćen na nivou preporuke. Kjoto protokol nije podrazumijevao primjenu konkretnih sankcija niti je bio obavezujući za zemlje u razvoju. Rezultat je ocjenjen kao poguban, čak i dramatičan. Razvijene zemlje nisu uradile dovoljno za ekologiju. Nasuprot njima, zemlje u razvoju povećale su emisije štetnih gasova.Uprkos svemu navedenom, ekološki alarm naglo je počeo da se boji crvenom bojom za nas postao signalizirajuća, upozoravajuća svjetiljka. Svijet je napravio siguran korak ka osvjetljavanju ozbiljnosti ekoloških izazova. Ako bismo simbolično objasnili ovu situaciju, rekli bismo da planeta nema vremena za čekanje.
Sporazum u Parizu – nova nada, pogled usmjeren ka budućnosti
Sporazum u Parizu prvi je međunarodni ekološki sporazum koji je obavezujući za sve države koje su ga ratifikovale. Njegov osnovni cilj jeste ograničenje povećanja prosječne globalne temperature ispod 2 °C do kraja vijeka. Bosna i Hercegovina je jedna od 195 država potpisnica ovog sporazuma.
Pariški sporazum obuhvata niz strategija, planova i rješenja. Fokus je na očuvanju biodiverziteta, deugljenizovanoj privredi, obnovljivim resursima i održivom razvoju. Poseban akcenat je na pojedinačnim nacionalnim strategijama i planovima. Države su samostalni kreatori ekološke politike i dužne su da svakih pet godina predstave nacionalni plan. Insistira se na odsustvu vanjskih pritisaka i stalnom unaprjeđivanju alata i strategija. S tim u vezi, države podnose izvještaje kako bi se rezultati pomenutih akcija poredili, uočili pozitivni efekti i unaprijedile buduće akcije. Iako ne postoji pritisak na zemlje nezavisno od njihovog ekonomskog statusa, bogate zemlje se podstiču na finansiranje ekoloških projekata i konkretnih poduhvata u siromašnijim zemljama. Fokus je i na podsticaju svih država potpisnica da pređu na obnovljive izvore energije.
Jesmo li konačno na pragu uspjeha?
Iako nije prvi sporazum koji za cilj ima promjenu ekološkog pravca, smanjenje zagađenja i negativnog uticaja na klimu, Pariški sporazum jeste prekretnica i osnov za umjereni optimizam. Uprkos činjenici da i dalje ne postoje konkretne sankcije za države koje su djelimično skrenule sa ustanovljenog ekološkog kursa, najveća nada leži u tome da su određeni rezultati ipak postignuti i da određene aktivnosti daju rezultate. Osnovno pitanje je: da li smo dovoljno svjesni vanredne klimatske situacije i da li dovoljno brzo reaugujemo kao države? Fokus je i dalje na zelenim površinama, sadnji drveća, uvođenju električnih automobila, zelenoj industriji i obnovljivim resursima. Mnogo nade se polaže u ekološke pokrete i organizacije, smanjenoj upotrebi plastike i osvješćivanju pojedinaca i lokanih zajednica. Ipak, svjesni smo da svijet i dalje ide ka zagrijavanju većem od 2 °C do kraja ovog vijeka, što definitivno nisu dobre prognoze.
Nacionalni planovi su entuzijastični, a ekološki pokreti i organizacije su vidljiviji na političkoj mapi. Ostaje da vidimo da li će puka teorija dati i očekivane praktične rezultate u eri u kojoj nema ekološkog kockanja. Neki bi rekli da je “vrijeme da promijenimo vrijeme”, a upravo je vrijeme resurs koji nam u ekološkoj brobi najviše nedostaje.
